RECENZIJA  |  Minival dvanaesti – tehnički problemi i tonske probe

Dvanaesto izdanje promenade demo bendova posjetio je jedan kojemu je upravo izašao drugi dugosvirajući medij koji više nitko ne kupuje u ravno trideset i osam minuta i trideset sekundi. Lollobrigida, kvintet koji voli ljude svih opredjeljenja, makar ne nosili starke ili laptope na nastup gdje trebaju puštati glazbu. Posebne gošće bile su mažoretkinje koje su vidjele Tita više od tri puta; otplesale su svoju točku na glazbenu polugu iz Dinastije. Stari Carrington, da je stvaran čovjek, bio bi ponosan na njih.
Dvanaesto izdanje bilo je također neka vrsta polufinala kupa pobjednika kupova demo bendova koji su pokazivali svoje skillove na dosadašnjim večerima petkom. Tako su priliku za reprizu dobili Spina iz Zagreba, Kimiko iz tog istog gradića te Klaus i njihov MacBook Pro iz Rijeke.
               
Spina je oko deset sati završavala tonsku probu. Pušači su isprobavali rade ili im cigarete u kombinaciji sa upaljačem, a Ida Prester je pognute glave šetala gore – dolje te nazad. Publika je sjedila u ugodnom broju, no do nastupa major label punk/trash/bicourious/lo-fi/pop petorke, broj ljudi se popeo na odokativnih šest stotina četrdeset i dva. Odakle taj broj? Podjelom broja opušaka sa brojem bedževa u zbroju sa umjetno pigmentiranim pramenovima.
Spina iz Zagreba i dalje svira zadimljeni jazz obojan specifičnim vokalom gospodične Maje za koju su zli jezici kazali na mjestu događaja da zvuči baš kao Dani Klein iz belgijskih Vaya Con Dios. A Sensecution i Latest News su jaki materijali za singlove i proboj prema van, u zemlje gdje se ovaj vid zarađivanja za kruh cijeni više od, recimo, premještanja tenisica sa mjesta A na mjesto B i nazad.
Kimiko su imali problema sa svojom mašinom za pravljenje balončića ali taj nepremostiv problem je u zadnji čas, igrom neke više neočekivane sile, riješen. Tako je publika u Tvornici zasluženo dobila balončiće bez kojih bi taj pop na ritam mašini i gitari ostao vizualno osakaćen. Publika je to shvatila i na te iste balončiće pljeskala. Izveli su više/manje isti repertoar kao i prije skoro dva mjeseca kada su dijelili pozornicu sa Morso i Klausom, koji tada još nije osvojio Art&Music Festival kao najvrelija i najbolja  nova nada u kategoriji „Želim zvučati baš kao Sonic Youth“. Kimiko su dodali jednu novu pjesmu kojoj je ime zaboravljeno jerbo ju je Lora, basistica i nositeljica roza plišanih rogova na glavi, promumljala pri brizini od 135 BPM. Tko zna odgovor na ovu CSI: Tvornica misteriju od potpisnika ovih redaka dobiva demo kavu gratis.
Osobno bih Kimiku podebljao dijelove sa ritam mašinom te smanjio udio gitara da se dobije fini električni downtempo za subotu ujutro ili nedjelju popodne. No, to je stvar osobne preferencije.
Kako zvuči bend koji podjednako voli i francuske Justice te Steve Albinija dok svira i producira, možete čuti u obliku riječkog Klaus. Jedna djevojka na bas gitari, jedan momak na električnoj te jedan MacBook Pro na tehničkim problemima sa kabelom koji šalje zvuk matrice prema razglasu. Taj problem je malo naoblačio raspoloženje na pozornici iako je energija sirove koncepcije pjesama i dalje prisutna. Klaus i dalje pjeva na hrvatskom; Flomasterom po platnu je i dalje dobra stvar. I dalje je bolje imati laptop kao bubnjara nego, recimo, završiti novinarstvo. Nora, pamet u glavu.
VIS Lollobrigida nastupili su posljednji sa Moj dečko je gej. Dalje od toga ne idemo jer Lollobrigida nije demo bend i nisu ih mučili tehnički problemi.

Sljedeći petak je drugo polufinale koje dobivaju The Orange Strips - imam neku tajnu viziju iako utakmica nije prodana. Kvaliteta ne treba mito. Tako smo barem učili u školi.