Povratak RECENZIJA | Minival deseti
Deseto izdanje donijelo je najmlađe izvođače u vidu Revolts i njihovih ponosnih roditelja, nešto tinejdžerki što krišom uvlače nikotinski dim u veceu, riječku Sintezu, hrvatsku verziju Super s karamelom te Suho Grlo Nos. Donijelo je i najmanje ljudi do sada što možda govori da se prevrtljiva mladež željna prekonoćnog uspjeha i grudnjaka na KSET-ovoj bini zasitila kolega, ili nam jednostavno fali onaj anglosaksonski čip sa instrukcijom Idem pogledati bend, možda je dobar?
Ili se podrška ili po hrvatski – suport, svodi samo na ostavljanje komentara tipa pozz na MySpace ili poukanje do smrti na Facebook-u? Na neka pitanja nema jednostavnog odgovora.
Prva je nastupila Sinteza ili pola pratećeg benda Damira Urbana; ovo im je drugi nastup u Zagrebu jer prvi je bio prije godinu-dvije ispred navedenog u Booglaoo. Sinteza svira fuziju klasične glazbe i neke varijacije funka i svega ostalog jer imaju jednu djevojku na violini a ta djevojka, imena Maja Veljak, daje grupi okus blage Rasputine ili još blaže Apocalyptice (mada nema violončela) sa ritam sekcijom sačinjenom od normalnih instrumenata. Sinteza je kvalitetan bend koji, nažalost, nije namijenjen za glasno benganje već za slušanje i bolje će proći kao i svaki instrumentalni bend – u CD plejeru. Recimo, publika u Tvornici je već nakon petnaestak minuta zijevala ili gledala u pod u očekivanju nečeg žešćeg ili barem vokala pa kada je basist zapjevao na engleskom nešto, čuli su se aplauzi odobravanja te poneko Tooo! Hrvatska!
Leave Me Alone su djevojački, anglofoni pop pank u Vansicama na tragu Super s karamelom iz Bečeja, samo sa čudnim tekstovima te punk obradom Cyndi Lauper na tragu Pennywise i ostalih pank bendova koji sviraju disco pjesme da bi se, kao fol, sprdali od istih a zapravo da budu sigurni da će bar neka stvar biti barem nekome poznata. Prljave su to igre. Iako pjevačica podsjeća na pola pokojnih Bitcharki na travi, tekstovi nisu toliko eksplicitni jer slabo su se razumjele. Vjerojatno je tonski nešto otišlo strašno, strašno krivo. Fora su jer su sve djevojke i to je to. Glazbeno ništa posebno, ali ni ništa strašno loše. Opsovati par puta na šatro kritičare i početi pisati bolje pjesme.
Broj tri drže Revolts iz Zagreba, ponosni nosioci titule Najmlađi bend na Minivalu ikad ili Very barely legal rock stars sa četrnaest i kusur godina u dvojcu sa gitarom i bubnjevima, imena Borna na gitari i Luka na bubnjevima. Sviraju sirovi blues rock jer vjerojatno bolje (još) ne znaju. Ipak, riječ je o mladim igračima koji su imali još jednog mlađeg kao posebnog gosta koji je nešto lupao u tribal bubanj te napravio prvi uspješni stage dive u cijelom serijalu. I još je nosio majicu na superheroja i pravednika te jedinog čovjeka koji je mogao pobjediti Chuck Norissa u njegovoj igri, da je poživio – Brucea Leeja. Nadam se da teret kulerštine neće postati prevelik za njegova predpubertetska pleća.
Mame i tate su bili sretni, djeca također. Možda će i biti kroz par godina nešto od njih ako budu luđački uporni i ne upišu novinarstvo usput.
Posljednji su bili momci iz Koprivnice koji se kunu u ostavštinu Kurta Donalda Cobaina ali štede svoje vene za razliku od njega koji to nije radio. Suho Grlo Nos, sastav dobrog imena, svirao je pred jedva dvadeset ljudi sa vrlo zamuljanim vokalom gdje se nije moglo čuti da li je to hrvatski jezik, engleski jezik ili kojem treba BabelFish za dekodiranje. Na kraju je ispalo da je hrvatski u pitanju. A imaju i pjesmu o ruci koja miluje svakog dječaka u kasnim noćima, trenucima uzbuđenja ali i opuštanja, a da nije nečija tuđa ili, oprost` Bog, zaređena. Dakle riječ je o desnoj ruci, predmetu ženskog roda sa kojim većina muškaraca ima najstabilniju i najiskreniju vezu. Ostatak liričkog portfolija nije tako eksplicitan.
Sljedeći petak očekuje nas zadnje predstavljanje novih bendova; posljednje dvije večeri koje slijede nakon toga rezervirane su za nekoliko najzapaženijih bendova koji su prodefilirali pozornicom Tvornice u posljednja dva mjeseca, s misijom da predstave novu scenu koja ima talenta i potencijala ali nema discipline i osjećaja za podršku – drugim riječima, ne shvaća koliko je bitno da pod reflektorima u publici vidiš poznato lice a ne opuške po podu.
.txt: Antonio Hadrović
