Povratak RECENZIJE | Minival drugi - the saga continues
Druga epizoda napete potrage za novim vladarima oruđa zvanih gitara, bas i bubanj dovela je u Tvornicu tri nova kandidata za tron zvanih Abroad Experiments, No Chance i Pars Petrosa. Ispred Tvornice izmjenjivala se kiša i snijeg, pa opet kiša koja je pred stage dovela četristotinjak ljudi željnih Novog&divljeg zvuka™, koji će ih oduzeti u koljenima da mogu pasti neznancu ili neznanki u naručje i započeti nešto novo i nešto divlje što obećava, na koncertima sastava koji obećavaju. No, da li je uistinu i bilo tako?
Nakon kratkog uvoda domaćice Ide Prester na pozornicu izlaze Abroad Experiments - „najdeblji bend u Hrvatskoj odmah poslije Hladnog Piva“ (kako su se sami prozvali) te počinju sa masnim riffom svojih četrdeset minuta audio složenca sastavljenog od malo Toola, malo Metallice, malo popa i onog teško opisivog faktora X. Pjesme su im na The Pixies/Nirvana foru, koja u originalu glasi brzo-sporo-brzo ili obratno, a koja u Abroad Experiments verziji glasi brzo i glasno pa onda tri minute nečeg sporog pa dva riffa da publika zna da je to još uvijek ista pjesma pa kraj. Bend je anglofon; dakle pjeva na engleskom, ali je jučer u Tvornici zvuk bio u najmanju ruku čudan pa ne mogu reći o čemu točno pjeva, no možemo pretpostaviti da pjeva o djevojkama iako pjeva o njima na vrlo broken English način pa djeluje malo neuvjerljivo. Bend je bio malo rezerviran pa je i publika bila takva, iako je frontmen na kraju prislonio gitaru na pojačalo i pustio vrlo Sonic Youth mikrofoniju da para uši Hrvata, Katolika i nepušača. Da je razbio gitaru, zvijezda bi bila rođena...
U nastavku, na stage se penju No Chance koji su malo jasnije žanrovski definirani kao, recimo, hrvatska varijanata Faith No More ali ne i Mr. Bungle. Nenad, vokal, obukao je najbolji odjevni predmet devedesetih – kariranu košulju, i započeo set koji je završio sa bisom i pjesmom na hrvatskom jeziku o majčinoj majci (dakle baki) i šunki – klasična gastronomska balada sa tužnim krajem. Na koju je headbengalo otprilike trideset ljudi na malom podiju ispred pozornice pogodnom za stage dive. Nenad se spustio među ljude i odurlao dvije pjesme -to se zove direktan kontakt sa fanovima. Na bisu se bend i skinuo do pasa - to se zove spoznaja da golotinja prodaje i privlači pažnju, a basist je na zahtjev iz publike odsvirao bas liniju iz Killing in The Name of Rage Against The Machine. To se zove razumijevanje za probleme malog čovjeka.
No Pars Petrosa, bend koji je dobio ime po dijelu ljudskog tijela (a vi pogodite kojem), nije baš imao razumijevanja za publiku. Iznervirani tonskim problemima odsvirali su više jam session nego koncert, više za sebe nego za ljude koji su platili kartu da ih poslušaju. Prvi se pojavio Zoran, glas i gitara, te sjeo i svirao nešto akustično i nebitno dok se ostatak od ritam sekcije nije pojavio. Zazivanje je trajalo par minuta, a onda je započeo epohalni uvod u stilu Pink Floyd na lošoj rakij, pa pjesma, pa opet ambijentalno nešto, pa opet pjesma i par riječi u stilu Alo, tonac, buka je! i - kraj. Šteta, jer bend je dobar ali im Veliki bijeli akustičar na međunarodni dan žena nije bio naklonjen. Možda nisu bili dobri prema groupie djevojkama u prošlosti? I tko sad može reći da ne postoji karma?
Dakle, za sve one koji pate od ADD ili poremećaja koncentracije, tko je odnio slavu, lovorike i žene te osvojio godišnju zalihu tapšanja po ramenu? No chance. Zašto? Jer su došli svirati i poderati. I publiku i sebe. Emo. A nisu se ni zapalili…
.txt: Antonio Hadrović
